Svi su čuli za Pitagoru još u ranim školskim godinama. Ti stari grčki hipici su otkrili zadivljujuća geometrijska pravila, kao što je ono o pravouglom trouglu – kako je površina iznad hipotenuze jednaka zbroju površina iznad obe dve strane trougla. Otkriće ih je dovelo do fenomenalne ideje, koja se pokazala toliko impresivnom, da je se mnogi i danas drže. Ako geometrijska pravila, zaista predstavljaju univerzalne zakone, ako su ovi zakoni jednostavni kao i Pitagorina teorema, i međusobno konzistenti, što geometrijski upotrebljena pravila definitivno jesu, onda ovo ukazuje na nešto potpuno zadivljujuće: da je naš svet, u prinicipu, uređen po matematičkoj logici i harmoničan kao opera ili simfonija. Za Pitagorijance, muzička harmonija je, kao i geometrija, neoboriv dokaz, ujedno estetski i logičan da boženstva postoje.

Pitagorijanci su se predstavljali kao sveci univerzalne harmonije neba i uma, ali u stvarnosti oni su bili prilično gadni momci. Ponekad je njihovo učenje strašlo nerviralo mnoge obične građane, koji nisu živjeli po blagoslovljenim pravilima nebeske harmonije. Tako su Pitagorijanci relativno često morali menjati svoje stalno prebivalište. I jedna takva njihova selidba, koja ih je prognala iz Grčke na Siciliju, stvorila je veliku tragediju. Sve je počelo jednim velikim događajem, koji pamtimo sve do danas kada je drug Pitagorijanaca, Ipas iz Metaponta, došao do genijalnog otkrića. Otkrio je, naravno, opet geometrijskim putem, da naš svet u suštini ipak nije baš u potpunosti usklađen. Jednostavno, pokazao je, da su harmoničke proporcije, koje su drugim Pitagorijancima značile direktnu vezu s razmišljanjem Bogova, ipak samo deo istine pa tako baš i nemaju neke posebne veze sa božanstvima. Jezikom današnje moderne matematike, Ipas je otkrio postojanje iracionalnih brojeva, čime je dokazao da racionalni brojevi predstavljaju samo jedan aspekt za opisivanje realnosti. Na primer, jabuku možemo podeliti na tri, četriri ili koliko više jednakih delova, ali je ne možemo podeliti na kvadratni koren iz dva delova  ili na pi (π) jednakih delova, jer ta dva broja nemaju vrednosti, koje bi bilo moguće do kraja precizno odrediti. Za našu današnju praktičnu upotrebu to otkriće znači, da nije moguće sve živo i mrtvo što nas okružuje opisati jednim jednostavnim principom, nego postoje potpuno različiti principi – u našem slučaju racionalni i iracionalni.

Lako možemo predvideti kako onda priča ide dalje. Izdaja svetih harmoničkih principa je smrtni greh i nikako se ne sme tolerisati. Onaj ko u zajednicu mirnih i poštenih ljudi svojom iracionalnošću unosi disharmoniju, mora biti odmah i najozbiljnije kažnjen. I tako su Pitagorijanci zbog odbrane svetih ideala univerzalne harmonije, Ipasa bacili iz broda u more da nahrani ribe.

Mnogo vremena je od tada prošlo, mnoge stvari su se promenile, ali jedno nije. Ribe se još uvek „hrane” iracionalnima. Jeres se od Ipasa širi na sve strane sve do naših postmodernih vremena. Danas su skoro već svi iracionalni. Samo pomislite na ekologe koji smatraju očuvanje medveda ili nekih tamo sitnih ptica, isto tako važnim kao smanjenjem siromaštva među ljudima ili očuvanjem ljudskih prava. Ili tek iracionalne šefove korporacija koji bi želeli da se u potpunosti zaštite od konkurencije, debele zverke birokratije, nacionalnih rezervata malih monopolčića i velike korupcije. I tako, ono što je danas nekome najracionalnije na svetu, drugima je totalno iracionalno. Ljudi zbog toga danas većinu pojava u javnoj sferi shvataju kao iracionalne. Ludi svet nema više pameti, na sve strane samo raskoli i svađa.

U suštini, ne bi trebalo da bude tako. U stvari je sve to oko iracionalnosti jedan strašno veliki matematički i filozofski nesporazum. Nesporazum koji je nastao iluzijom onih, koji su kao nekad Pitagorijanci, zatočenici svojih ideala jer im se u njihovom sjaju pričinjava da su dobili uvid u ultimativnu istinu o svemu, kako u suštini stvari stoje. I sada samo oni znaju kako bi, konsekventno toj njihovoj harmoničkoj ideji, svi ostali trebali misliti i živeti.

U javnoj raspravi iracionalnost je pravilo – i ne može biti ni greška ni devijacija koju treba prihvatiti. Potrebno je menjati prevladavajuću netoleranciju o različitim mišljenjima. Čuveni američki pisac Florida je u istraživanju preduslova za stvaranje kreativne klase u društvu na prvo mesto postavio široko prihvatanje kulturnih razlika. Iako protivnici u javnoj diskusiji stoje na različitim stranama reke, reka sama, a to je najšire javno dobro, za njih oboje još uvek ide u istom pravcu. U javnoj raspravi, naročito kada se odnosi na važne i duboke dileme, susreću se racionalni i „iracionalni” – znači oni, koji su racionalni na neki drugi način od onog koji mi „upotrebljavamo”. Razlike među iracionalnim protivnicami naravno nisu više u argumentima.One su dublje, nalaze se u samoj logici i ontologiji. To je u različitim uverenjima kakva je u biti priroda društvene realnosti – da li je zasnovana po zakonima fizike, po prirodnim, evolucijskim ili po pravilima o kojima se međusobno dogovaramo u društvenom ugovoru.

Starim Grcima je trebalo samo sto godina da otkriju neki drugi, braći Pitagorijancima suprotni matematički zakon, opet tako potpun i lep da nas fascinira do današnjeg dana. Upotrebljava se najviše u slikarstvu i arhitekturi – po njemu je, na primer, izgrađen sam atinski Partenon. Mnoge organske forme u prirodi su stvorene na isti način. To je pravilo zlatnih proporcija, koje se sastoji iz dva dela: jednog racionalnog i drugog iracionalnog geometrijskog intervala. Ako to znamo, onda vidimo da iracionalnost u suštini i nije sveta harmonija, nego njena integralna suština i temeljni preduslov. Ako želimo da izgradimo kohezivne zajednice višeg nivoa, naš izazov je jasan i u tom pogledu jednostavan – treba pronaći nov način organizacije društva, koje će biti zasnovano na legitimnim ali nerazrešivim opozicijama, koje ipak nemaju mogućnost da prevladaju nad drugima, nego moraju zajedno u svom vlastitom interesu tražiti sinergijska rešenja upravo zato što javno dobro postoji samo kao sinergija raznorodnih doprinosa. Društvo koje bi bilo organizovano u zlatnim proporcijama, iracionalnost bi prihvatalo kao radikalan podsticaj za svoju inovativnost, koja u suštini nije ništa drugo nego nužni rezultat dostignutih novih načina saradnje među kreativnim članovima društva.

Objavljeno u reviji Profit, Beograd, lektorisala Dragana Aleksić-Matić; Mart 2014, CC – Creative Commons; Autor: Bojan Radej

 

Oznake: